Većina malih i srednjih firmi misli da već ima strategiju. Vlasnik zna kamo tvrtka ide, ima osjećaj za tržište i donosi odluke na temelju iskustva. Problem je što ta slika najčešće postoji samo u njegovoj ili njezinoj glavi. Zaposlenici vide dio slagalice, ali ne i cjelinu, pa svatko strategiju tumači na svoj način.
U velikim kompanijama situacija zna biti još paradoksalnija: strategija postoji, razrađena je i napisana, ali poznaje je samo uži krug top menadžmenta, dok ostatak organizacije dobije, u najboljem slučaju, pola sata prezentacije i PowerPoint koji se proglasi „integracijom strategije u organizaciju”. U oba slučaja rezultat je isti: ljudi rade, ali ne znaju točno zašto rade to što rade niti kamo to vodi.
Strategija nije samo vizija vlasnika
BOOM model polazi od ideje da strategija nije skup brojki za sljedeću godinu — prihod, EBITDA, broj zaposlenih — jer to nisu strategija, nego njezine posljedice. Prava strategija niz je svjesnih izbora koje tvrtka donosi kako bi odredila svoj put, a taj put mora biti razumljiv i zajednički svima u organizaciji, a ne samo vlasniku ili upravi.
Zato je jedna od temeljnih zadaća strategije stvoriti zajednički jezik: kada svi mogu istim riječima objasniti kamo tvrtka ide i zašto, prestaju nesporazumi, izbjegava se rasipanje energije na projekte koji ne vode nikamo, a ljudi počinju osjećati da su dio nečeg većeg od svojeg svakodnevnog zadatka.
Pet pitanja koja povezuju strategiju u cjelinu
BOOM za izradu strategije koristi metodologiju „Playing to Win” Rogera Martina, nadograđenu iskustvom rada sa stotinama poduzetnika. Njezina je snaga u pet ključnih pitanja:
- Koja je naša pobjednička aspiracija?
- Gdje ćemo igrati?
- Kako ćemo pobijediti?
- Koje sposobnosti moramo imati?
- Kakvi su nam sustavi i mjerenja potrebni?
Ta pitanja nisu odvojena poglavlja, nego logičan, skalabilan lanac u kojem svaki element podržava sljedeći.
Ta povezanost ono je čemu strategija zapravo služi: omogućuje da se u svakom trenutku provjeri drži li strategija vodu, gdje curi, što je u njoj suvišno, a što nedostaje. Bez te povezanosti dobivate hrpu dobrih namjera koje se međusobno ne podržavaju.
Strategija traži fokus, a ne stalne promjene
Drugi razlog zašto je strategija važna jest fokus. BOOM kroz „hedgehog” koncept Jima Collinsa uči da su najuspješnije firme one koje su pronašle jednostavan, jasan smjer: ono oko čega su istinski strastvene, ono u čemu mogu biti najbolje na svijetu i onome što najviše pridonosi profitabilnosti tvrtke.
Kada pronađu takav smjer, tvrtke ga se drže godinama, umjesto da ga mijenjaju svaki put kada se pojavi nova prilika.
Promjena strategije nije besplatna. Kao i za pokretanje velike turbine, potrebno je uložiti ogromnu energiju da bi se organizacija pokrenula u novom smjeru. Svaka preuranjena promjena rasipa tu energiju.
Primjeri iz Collinsove knjige Good to Great: Why Some Companies Make the Leap… and Others Don’t pokazuju kako gubitak fokusa i širenje na prevelik broj međusobno nepovezanih poslova mogu ugroziti dugoročni uspjeh tvrtke. Problem nije nužno u loše osmišljenoj strategiji, nego u nedostatku fokusa i discipline potrebnih da se odabrani smjer dosljedno slijedi.
Strategija vrijedi onoliko koliko se provodi
Konačno, strategija u BOOM-u služi provedbi, a ne dokazivanju. Jim Collins pokazao je da vrhunske kompanije ne postaju vrhunske zbog genijalno osmišljene strategije, nego zbog vještine i discipline s kojima je provode i komuniciraju kroz cijelu organizaciju.
Zato BOOM inzistira na tome da se strategija jednom godišnje zajednički preispita te da se na temelju nje odredi najviše pet ključnih strateških projekata, s jasno određenom odgovornom osobom, rokovima i mjerljivim napretkom.
Strategija tako prestaje biti dokument koji se jednom napiše i zaboravi, a postaje živi alat koji svake godine iznova usmjerava energiju cijele organizacije prema još jednoj pobjedi.
